Goran Marić: Stoni tenis nije gruba igra!

Anđela Punoševac 17-09-2020

Jedan od najmlađih sportova u spotskom klubu ,,Palestra" zasigurno je stoni tenis. Iako sa sobom nosi više odgovornosti, nego ekipni sportovi, ovaj individualni sport naišao je na veliko interesovanje članova ovog kluva. Činjenica da celi ishod jednog meča zavisi samo od jedne osobe, dodatno povećava ponos, sreću i zadovoljstvo kod sportiste koji postigne neki zavidan uspeh i osvoji medalju. Razgovarali smo sa stonoteniserom Goranom Marićem, koji nam je ispričao koliko je teže biti sam na terenu, šta mu je najbitnije kada je reč o ovom sporu i šta oseća kada pogleda svoje medalje.

Mnogi dečaci i devojčice počinju da treniraju u najranijem detinjstvu. Koliko dugo trenirate ovaj sport?

– Još u osnovnoj školi sam zavoleo ovaj sport, tako da mogu da kažem da punih 10 godina treniram.

Stoni tenis je individualni sport, što znači da sa sobom nosi više odgovornosti, jer zavisi samo od jedne osobe. Kako ste se odlučili da trenirate baš ovaj sport?

– Individualni sport je odgovornost samo jedne osobe, tj. mene i mislim da samo zahvaljujući mom trudu i radu, mogu da postignem neke dobre rezultate. Stoni tenis nije gruba igra, nema bliskog dodira sa protivnikom, nema povreda, zato mi se i svideo.

Ljudima poput Vas je veoma bitno da osete da pripadaju nekoj grupi (sportski tim, odeljenje, radni kolektiv…) i da su društverno aktivni. Da li Vam fali timski duh i podrška saigrača, s obzirom da ste sami na terenu?

– Ja sam član SK „Palestra“, volimo da se družimo, putujemo zajedno, bodrimo jedni druge, ali kada sam na terenu, moram da se skoncentrišem na igru. Prija mi podrška i lepa reč trenera, kao i publike.

Neki članovi ,,Palestre" treniraju po dva ili više sporta uporedo. Da li Vi trenirate još neki sport pored stonog tenisa i koji?

– Pored stonog tenisa treniram i odbojku, jer mi kažu: „Visok si, kao stvoren za košarku ili odbojku.“

Svako od nas ima nekog ko mu je sportski uzor. Ko je Vaš?

– Moj uzor je nekadašnji odbojkaš Vladimir Vanja Grbić, koji je ambasador Specijalne Olimpijade na svetskom nivou. Imao sam prilike da putujem zajedno sa njim, učestvovali smo na Samitu mladih u Bakuu (Azerbejdžan), u Budvi (Crna Gora) i u Frankfurtu (Nemačka), a tada sam bio izabran, zajedno sa dečakom opšte populacije – za lidera mladih i predstavljali smo našu zemlju u najboljem svetlu.

U sportu uvek važi pravlo: ,,Važno je učestvovati", ali je uvek lepo i kada medalja zasija na vratu. Koliko ste medalja osvojili u dosadašnjoj karijeri i koliko Vam znače ta priznanja za uložen rad i trud?

– Tu čuvenu rečenicu: ,,Važno je učestvovati", stalno slušamo od trenera. Jeste važno i mi živimo za te trenutke kada ćemo ići negde takmičenja, ali taj osećaj kada vam okače medalju oko vrata, nema cenu. Do sada sam osvojio 27 medalja i sve su na zidu moje sobe. Ponosan sam na sebe i njih kad ih vidim.




Ukupno komentara 0

Ostavite komentar