Da je deci sa smetnjama u razvoju potrebna posebna posvećenost i rad shvatilo se u Kruševcu još 1961. godine, kada je sastavljen poseban nastavno-školski program za osam učenika kojima je omogućeno da pohađaju nastavu u okviru pomoćnog odeljenja u OŠ „Nada Popović“, a koju je vodila Milica Milojević. Rešenjem Ministarstva prosvete Beograd, 1995. godine upravo u Kruševcu oformljena je Škola za osnovno i srednje obrazovanje „Veselin Nikolić“, a koja je specijalizovana za rad sa decom sa smetnjama u razvoju. Od osnivanja do danas škola postizala veoma dobre rezultate u vaspitanju i obrazovanju svoje dece, iako nije uvek bilo lako.
- Najveći problem nam je, u prethodnom periodu, bilo to što teško pokretni i nepokretni učenici koji su u kolicima nisu mogli da pohađaju nastavu koja se održavala na spratu. Organizacija nastave za njih je bila veoma kompleksna, čak smo i angažovali kolege da nose kolica na sprat ili spuštaju decu dole, što je bilo jako mučno i za decu, i za roditelje, pa i same nastavnike – kaže Mirjana Bazić, direktorka škole i dodaje da se to moralo nekako rešiti, jer je na spratu škole digitalni kabinet, medijateka, somatoped.
- Zahvaljujući ljudima dobre volje, mi smo taj problem rešili. Fondacija Njenog Kraljevskog Visočanstva Princeze Katarine nam je donirala sredstva za kupovinu i montažu električne platforme, koja je prevashodno učenicima i njihovim roditeljima a zatim i nastavnicima u školi olakšala rad. Sada deca mogu nesmetano da pohađaju sve te časove i da se svi časovi realizuju u kabinetima – dodaje Bazić.
Školu pohađaju učenici sa čitavom lepezom smetnji u razvoju. Tu su deca sa mentalnom ometenošću, odnosno sa intelektualnim smetnjama, potom sa telesnim smetnjama i sa autizmom.
- Sam proces uključivanja u proces nastave tih učenika, to prvo polugodište bude baš kompleksno i teško. Deca si teško navikavaju i na novu sredinu i na nove nastavnike i na neke nove okolnosti. Jako je važno to što je rad ove ustanove prilagođen svakom detetu ponaosob, da bi mogli da napreduju i da se prilagode školi. U osnovnoj školi rade stručni ljudi: defektolozi, oligofrenolozi, koji su obučeni za rad sa decom sa ovakvim vidovima smetnji u razvoju, a pored redovne imamo i individualnu nastavu – kaže direktorka škole i dodaje da su deca uključena u sve tretmane kako bi se adekvatno pripremila za nastavu, a kasnije i život.
Dobra saradnja sa porodicama ove dece takođe je nešto na šra su u školi ponosni. Jedni drugima su, kažu podrška u radu i vaspitanju, a sve to rezultiralo je tribinom koju su organizovali roditelji, a koja je nosila naziv „Da li je ovo prava škola za moje dete“.
- Prvi put smo sada čuli njihovo iskustvo i njihovo mišljenje o radu škole, koje je, kako kažu, samo pozitivno. To je dirnulo sve nas u školi, jer smo videli da nije uzaludan naš trud i rad sa njihovom decom. Oni su na ovoj tribini upoređivali iskustva sa roditeljima dece koja pohađaju redovne škole i čija iskustva nisu uvek dobra. Oni vide ovde da je njihovo dete obuhvaćeno i da ima celokupan tretman - da ne moraju da ga vode kod logopeda i da plaćaju, ili na vežbe ili da angažuju druge stručnjake. Moram da napomenem i to redovne škole, kako bi tim učenicima sa smetnjama u razvoju nadomestile neke nedostatke, traže dodatnu podršku od naše škole i da im je mi dajemo od 2013. godine – ističe Bazić i dodaje da i grad Kruševac daje veliku podršku osobama sa invaliditetom.
- Naš grad je prvi koji je uslugu ličnog pratioca uveo u Srbiji i to je roditeljima omogućilo da se rasterete malo nekih obaveza, jer lični pratioci su dužni da budu sa detetom u školi za vreme nastave, ali i tokom vannastavnih aktivnosti. Grad im plaća i prevoz, a ta materijalna strana za ove porodice je itekako važna, da im olakša i poboljša uslove u kojima žive. U gradu im je, pomoću rampi, taktilnih staza, omogućeno kretanje i pristup većini objekata – kaže direktorka škole, ali ističe da i pored rešavanja arhitektonskih, za ove mališane postoje one druge, društvene barijere.
- To se najbolje vidi tokom zajedničkih manifestacija i aktivnosti sa učenicima redovnih škola. E, tu je najveći problem. Još uvek postoji diskriminacija, jer iako kolege iz redovnih škola kažu da su deca sa smetnjama u razvoju prihvaćena, ima slučajeva koji pokazuju da to nije uvek tako. Mnogo puta je bilo slučajeva gde su nam se roditelji požalili, a i sami smo čuli, da se javlja problem jer deca zbog svoje invalidnosti ne mogu brzo da hodaju ili galame, pričaju, ispuštaju neke glasove. Tada deca redovne populacije pričaju svašta, omalovažavaju decu sa invaliditetom i zato se u većini slučajeva dešava da roditelji dece sa invaliditetom jednostavno odbiju da njihova deca učestvuju u nekim zajedničkim aktivnostima. E, na tome treba da se radi! Bez obzira što je inkluzija krenula 2009. godine još dosta, dosta toga treba da se odradi da bi deca sa smetnjama u razvoju mogla da budu uključena u društvo onako kako treba – zaključuje Bazić.
Objavljeni tekst deo je projekta “Zaustavimo (ne)svesnu diskriminaciju i prevaziđimo barijere”.
Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
Ostavite komentar