Marina i Andrija Jelić upoznali su se u Beogradu oboje studirajući na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu. Njih dvoje u Kruševac došli su iz Zapadne Srbije, ona iz Ivanjice a on iz Požege.
U septembru 2012. godine venčanjem u Crkvi Lazarici ovi mladi ljudi postaju Kruševljani koji danas, 9 godina kasnije sa radošću žive u "Lazarevom gradu" i uživaju sa svojom decom - Anastasije je najstariji, ima sedam godina i ovog septembra kreće u prvi razred. Metodije ima pet godina, a Simeona je u februaru ove godine proslavila svoj prvi rođendan.
Obzirom da nismo rođeni Kruševljani, nemamo pomoć u vidu baka i deka, kao i ostale rodbine. Upićeni so jedno na drugo i međusobno se digovaramo. Za sada najviše vreme sa decom sam ja. Na to gledam kao na privilegiju, jer mogu da budem sa njima dok su još uvek mali i da apsolutno učestvujem u njihovom odrastanju. Verujem da će jednoga dana to doneti dobre plodove , kaže Marina i dodaje da i suprug i ona dolaze iz višedetnih porodica.
Andrija ima dve starije, a ja dve mlađe sestre. Odrastali smo deleći sve na tri dela. U tome i jeste sva čar i lepota, jer se učimo da dajući, mi zapravo dobijamo. Danas, povedeni luksuzom i željom da ugodimo deci, činimo i sebe i njih siromašnima, uskraćujući im još braće i sestara, što je trend zadnjih nekoliko decenija. Naše bake i deke su odrastali u mnogodetetnijim porodicama, dok nam se danas predstavljaju trendovi da najveći dar koji možemo da damo detetu jeste da nemamo drugo. Nama je bilo prirodno da imamo više dece. Želeli smo veliku porodicu. Deca nas menjaju, preobražavaju. Onoliko koliko mi vaspitavamo njih , još više oni vaspitavaju nas. Sa njima je svaki dan jedna posebna priča za ispričati i proživeti. Najlepša je ta njihova međusobna ljubav. Anastasije i Metodije svako veče u molitvi polažu nadu u Gospoda da će u porodicu stići još beba. Njihova delatna ljubav da jedan drugome ustupe ono što drugi želi, da se bore uvek za želju i pravo onog drugog jeste ono što nam daje snagu i volju za sve što radimo.
Andrija je osam godina proveo u službi đakona Njegovog Preosveštenstva , a našeg vladike i oca Davida. Od oktobra prošle godine postaje parohijski sveštenik Sabornog hrama Svetog Đorđa.
Ovaj mladi otac decu vasputava po onoj dobro poznatoj misli patrijarha Pavla da budu ljudi uvek i iznad svega.
Učimo ih da budu vredni i samostalni. Da vole Boga i ljude i da se raduju. . Da sve što požele mogu ostvariti svojim trudom. A uspeh koji nakon toga dođe pravo je zadovoljstvo koje nema cenu. Pričamo sa njima iskreno i trudimo se da odgovorimo na sva njihova pitanja i interesovanja.
Najbolji način da vaspitavamo decu jeste da mi sami nastojimo da budemo bolji kaže ovaj mladi bračni par.
Nije uvek lako i nije svaki dan idealan. Na nama je da nađemo model i da ukažemo kako što lakše prevazići životna iskušenja i poteškoće. A kada je porodica brojnija to nam lakše polazi za rukom. Moramo da mislimo jedni na druge i izlazimo u susret potrebama svih. Zato nema vremena za tugu i brigu, jer tu je uvek neko da te razgali kaže mama Marina. Vikende ova petočlana porodica provodi zajedno.
Tada najčešće putujemo. Nekada bliže,nekada dalje. Obilazimo mesta koja nas zanimaju,koja volimo,ili o kojima želimo više da saznamo i naučimo.
Za kraj Jelići kažu da je svaka nova beba poseban blagoslov i radost u porodičnom domu.
Ako milošću Božijom i mi opet budemo obradovani, sreća i zadovoljstvo će biti višestruki.
Objavljeni tekst deo je projekta “Što više to bolje“.
Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva














Ostavite komentar