Mojsinjska Gora je dokaz da je bilo blagodatno. Sad da li je bilo 77 ili 72 manastira ili deset, bilo je dosta jer je bilo vere, ljubavi odvajalo se ne od suviška već od onog što se nije imalo i gradilo se, zato je ona večna, a i mi ćemo se osvestiti i obnoviti je – započeo je svojevrsno predavanje o Mojsinjskoj Gori, iguman Manastira Svetog Luke u Bošnjanu Aleksej Bogićević koji je već 54 godine proveo u raznim manastirima širom pravoslavnog sveta. Sinaiti ili isihasti su utemeljili većinu manastira i crkava na Mojsinjskoj Gori.
- Kako je islam prodirao na Zapad u Evropu, tako Sinaiti beže tražeći sklonište u hrišćanskim slobodnim zemljama. Iz Bugarske, koja je bila veliki centar isihazma, koja pada pod Turke, bežeći stižu u Lazarevu Srbiju. Dobili su dozvolu da se sklone na područije oko Kruševca dolinom Južne Morave i oko Sastavaka, gde nastaje Velika Morava. Na tom područiju zidaju svetinje uz pomoć velikaša a naročito uz veliku podršku kneza Lazara Hrebeljanovića, koji je i ktitor manastira Svetog Luke u Bošnjanu, metoha Manastira Ravanice. Sveti Grigorije odlazi u Gornjak, a on je bio i duhovnik knezu Lazaru. Može se reći da Mojsinjska Sveta Gora počinje od manastira u Mrzenici i u Bošnjanu pa sve do Gornjaka u dolini reke Mlave. To je područije koje su naselili isihasti i koji grade crkve i manastire. Naravno, bilo je, kako kažu neke knjige oko 72 manastira i crkava. Nešto je i obnovljeno, a nešto čeka svoje vreme za obnovu. Kažu da je ovaj manastir u kom smo sada, manastir Sveti Luka tri puta dizan i obnavljan. Prvi put posle pada Kruševca 1427. godine, drugi put kada je Huršid Paša doživeo poraz u Varvarinskoj bitci, gde je učestvovalo 3000 Ruskih vojnika. Ta bitka je poznata i po Jovi Kursuli njegovim megdanima.
-Evo ovde,- pokazuje prema hrastu- tu su bili ustanički šančevi. Tu se vodila bitka tri dana. Iznad je Grčka kosa. Rusi su zbog Napoleonovog napada morali natrag, a Srpski ustanici su izginuli slavno. Monasi su tada postradali, a manastir spaljen, kao i svi koji su se tu zadesili. Taj manastir bio je od drveta a ko ga je obnovio posle pada Kruševca to se ne zna., kaže otac Aleksej. Tako do 1927. godine tu na tom mestu ,stojalo je zgarište i narod je do zvao manastirsko ili svetinja, a bili su samo ugljenisani ostaci od drvenog manastira. Kada sam ovde došao bio sam pod šatorom, nastavlja svoju priču iguman Aleksej, - obnovu krenuh iz šatora uz molitve i pomoć naroda, koji je pomagao ne od viška, već od onog što nema. Valjda smo ga i podigli uz ljubav i molitve, tako brzo. Kada je Mojsinje u pitanju, možemo ga obnoviti i treba da se obnovi, ali uz ljude koji će podneti beksrvne sopstvene žrtve da budu u pećinama, pod šatorima ili u senci starih stoletnih bukvi kojih ima u ovom delu naše lepe Srbije. Kada su monasi bežali pred Turcima u Srbiju nisu imali ništa. Knez im je dozvolio da se nasele, da sami podignu božije kuće da budu kuće za narod i zato je bilo toliko manastirčića i crkvica. Ovaj ovde, od dakle i počeinje Mojsinje, manastir ima izvore, koji su lekoviti i za koje se zna od davnina. Oko vode je nastao manastir, ali i obnova je krenula oko vode. Obnova mora doći od nas samih. Moramo da osetimo liturgiju, da osetimo ono božansko u njoj i da se pokajemo. Da ne budemo gordi, da budemo trpeljivi i da imamo ljubavi za sve i nikako ne smemo da budemo samoljubivi. E to kada se desi počeće i obnova nas samih kao i svetinja na Mojsinjskoj Gori - reče nam otac Aleksej koji je ima strpljenja da sasluša sve i da govori iako je bila ndelja pred večernju molitvu.
Pitah da li ideja da svaki grad obnovi po jednu crkvu na tom potezu, je ideja za stvaranje muzeja. To bi značilo da se te građevine obnove da se to izida ali nema liturgije, nema blagoslova. To je kao da smo napravili taman toliko muzeja sa nekolicinom kustosa. A to nije saborni liturgijski oboženi život monaštva i verujućeg naroda, odgovara otac Aleksej.
- Moramo da shvatimo šta je post, šta je praznik. Praznik je da se ide na liturgiju da se sjedinimo sa Bogom, da se postom pročistimo i da se pokajemo. Ni Knez Lazar nije imao u vidu da se grade crkve na tom potezu, ali su došli monasi sinaiti, isihasti i oni su bivali u pećinama i odatle gradili manastire i crkve. Živeli su po kanonima i gradili. Tako i mi moramo da se osvestimo pa će se i Mojsinje obnoviti. Sveti Sava je sedišta svojih episkopija postavljao u pogrničnim delovima tadašnje Srbije. Kako su se granice pomerale tako se narod selio, prostor je pusteo. To su prve kapije koje su neprijatelji razvaljivali. Grad Prokpija, tj Prokuplje. Kuršumlija sa svojim svetinjama Stefana Nemanje i njegove žene Ane, to su te kapije koje moramo utvrditi da bi utvrdili i ovu kapiju Srbije u Tromoravlju. Obnova Svedoka vremena, Mojsinjske Gore je potrebna uz obnovu duhovnosti, da bi nastavila da bude svedok duhovnog života i našrg postojanja. A to je moguće zajedničkim snagama. Svetovnim i duhovni suživotom.
OČUVANjE VERE
Predanje kaže, da kada je Lazar došao kod Grigorija pustinjaka želeći da razgovara, reka Mlava, kao šumna reka, toliko je bila glasna da je grigorije naredio da „ućuti“. I tako i dan danas, jednim tokom reke Mlave, ona tiho teče.Tih 200 metara je dokaz da su Grigorije i knez Lazar mirno razgovarali. To je vreme Svetog Zosima Tumanskog i drugih svetih koji podneše sopstvenu bezkrvnu žrtvu za očuvanje vere i Srbije u to teško doba.
PREDANjE
Po priči, koja se vezuje za Stalać i Vojvodu Prijezdu, koji je skončao skočivši u Moravu sa kule, zapravo to je bilo u Braljini, gde postoje ostaci stare kule koju je podigao Lazar kao staržaru za Kruševac, a da je ona nastala na temeljima trvđave još iz Vizantiskog doba, doba kada Srbi dolaze na Balkan. Ali to je još jedno predanje koje se prepričava.
Ovaj tekst je deo projekta „MOJSINjSKA SVETA GORA – MALA SRPSKA SVETA GORA“ koji se realizuje uz podršu opštine Ćićevac, a u okviru projekta kojim se ostvaruje javni interes u oblasti javnog informisanja na teritoriji opštine Ćićevac.
Ostavite komentar