PREDAN I POSVEĆEN RAD – DR MARIJA BALTIĆ

Sandra Savić 30-11--0001

U okviru projekta „Naši heroji“ koji list „Pobeda“ realizuje u saradnji sa Ministarstvom kulture i informisanja, dr Marija Baltić koja je specijalizant urgentne medicine, SHMP, podelila je njene utiske i iskustva sa čitaocima našeg lista.

Kada je sve krenulo ja sam bila na specijalizaciji. Po uvođenju vanrednog stanja sve specijalizante su vratili u matične ustanove. Moja je bila Služba Hitne Medicinske Pomoći. Osećanja su bila pomešana, od straha zbog upuštanja u borbu sa nečim nepoznatim, pitanja dokle će sama situacija trajati, kada će nas vratiti na specijalizacije do ponosa što ću uspeti da nekom pomognem.

Šta je to o čemu se najviše pričalo sa kolegama? Da li ste bili jedni drugima podrška?

Služba Hitne Medicinske Pomoći je služba koja nije zvanično u kovid sistemu. Samim tim na početku ove situacije imali smo minimum zaštitnih sredstava. Svi smo bili pomalo uplašeni novonastalom situacijom, ne toliko zbog nas samih koliko zbog porodica. Tako da su razgovori bili uglavnom usmereni na neke opšte i vedrije teme, pokušavajuci da se što manje priča o samoj situaciji. Kao i u svim drugim situacijama i u ovoj smo bili velika podrška jedni drugima

Koliko je ljudi je tada bilo u Vašem timu i kako ste se snašli u tom prvom trenutku kada se još uvek ništa nije znalo o samom virusu?

Rad u službi SHMP je inače specifičan, tako da se broj ljudi u timu nije menjao. Imamo standardno po smeni 3 ekipe, koju čine 3 lekara, 4 medicinska tehničara i 3 vozača. Smene nam traju po 12 sati, dnevna i noćna, sa periodom odmora između 2 turnusa

Koliko se radilo i pod kojim uslovima?

Radilo se vise nego inače. Ja moram još jednom da napomenem da iako SHMP zvanično nije u kovid sistemu, pored naših akutnih i hroničnih pacijenata mi smo zbrinjavali i kovid pozitivne. Jer kada neko zove od kuće i čujete da je u jako lošem stanju, da se guši, ima visoku temperaturu, uspaničenu porodicu, naravno da smo oblačili skafandere i bez pogovora kretali na terene i tu osobu transportovali do Infektivnog odeljenja. Posle toga bi nam taj sanitet ispadao iz rada narednih tri sata dok se ne obavi dezinfekcija. Ali smo se trudili da prevaziđemo prepreke i kao i uvek damo svoj maksimum.

Koliko su porodice trpele i koliko još trpe?

Porodica jeste trpela, ali su i shvatili da je situacija jako ozbiljna i prilagodili su se. Baku i deku smo izolovali, suprug je bio kod kuće sa decom jer je imao mogućnost rada online, a ja sam se trudila da ispoštujem sve mere kada se vratim sa posla, što je podrazumevalo skidanje odeće ispred vrata, tuširanje, dezinfekciju alkoholom i bliski kontakt sveden na minimum

Šta vam je najupečatljivije ostalo u sećanju, neka situacija, dešavanje?

S obzirom na to da sam ja lekar koji je bio angažovan na čak tri radna mesta( SHMP, kovid ambulanta i na kraju vakcinacije) bilo je raznih i lepih i manje lepih stvari. Počevši od toga da gledate osobu koja se ispred vas bori za vazduh i bukvalno umire, do starih osoba koje su jako sretne što ih se neko setio, nije ih zaboravio i poslao ekipu u udaljeno selo da bi ih vakcinisali.

Premda ste svi puno radili i još uvek to činite, kako izdržavate, s obzirom da dugo traje?

U pravu ste da je bilo mnogo teško i naporno u početku. Nismo koristili odmore godinu dana, neki i duže. Posle smo se uhodali, pri normalizaciji situacije malo predahnuli, ne baš i odmorili u pravom smislu te reči i skupili snage za talas koji nam predstoji.

I za kraj razgovora, koja je poruka čitaocima :

Za kraj bih citirala Vladiku Nikolaja Velimirovića “Teško je naučiti onoga ko je nenaučen već postao učitelj drugima”. Verujte nauci, vakcinišite se!

Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.




Ukupno komentara 0

Ostavite komentar