Kada se spomene termin ,,osobe sa posebnim potrebama" ili ,,osobe sa invaliditetom", svi pomislimo da se radi o osobama koje su, na neki način, osuđene na život u kućnim uslovima, da nikada ne mogu postići ništa vredno pažnje, da je za njih najveći uspeh, ako nauče sva slova i mogu da napišu svoje ime i prezime na jednom papiru. Nažalost, neki se ne zaustavljaju samo na predrasudama o ovim osobama, već odlaze korak dalje i otvoreno ih diskriminišu, vređaju i ubijaju im veru u život i ljude iz njihovog najbližeg okruženja. Međutim, možda je upravo to nipodaštavanje, vređanje i disktriminacija, koju je sigurno svaka osoba sa posebnim potrebama doživela bar jednom u svom životu, glavni pokretač i motivacija da se oni, kao ptica Feniks, podignu iz pepela i celom svetu pokažu da, bez obzira na svoja fizička ograničenja, mogu postići još veći uspeh, nego ,,normalne osobe".
Junjakinja naše priče jedan je od najboljih i najlepših primera da u životu ništa nije nemoguće, samo ako se nešto dovoljno jako želi i ako se veruje u sebe. Nju su ponižavali i vređali, a ona ih se plašila i bežala u svet poezije i mašte. Nina Miletić je doživela možda najteži oblik diskriminacije od strane svojih drugova i drugarica iz razreda, koji nisu želeli da se druže sa njom, jer je bila slabovida, zbog čega su je izbegavali i nazivali raznim pogrdim imenima.
Zbog takvog ponašanja svojih vršnjaka, Nina je živela u strahu od fizičkog napada od strane dečaka iz svog odeljenja. Taj strah ju je obuzimao do te mere, da joj se ponekad dešavalo da se upiški kao mala, što su deca zloupotrebljavala, pa su provokacije i zadirkivanja postajala još gora. Jedna od najstrašnijih rečenica, koju su joj dečaci iz odeljenja govorili i koju će Nina zauvek pamtiti, bila je: ,,Jedva čekamo da umreš, da ti vršimo opelo i da te sa'ranimo".
Da bi se njen strah koliko-toliko smanjio, Ninina baka je svakoga dana, sve vreme trajanja nastave, sedela u dvorištu osnovne škole u Šancu i čekala je. Nina nikome od nadležnih u školi nije govorila o svemu što joj priređuju deca iz odeljenja, jer joj niko nije ulivao dovoljno poverenja i nije verovala da bi je bilo ko iz tog okruženja razumeo, zaštitio i stao u njenu odbranu.
Kako posle svake kiše dolazi sunce, tako je i Ninino sunce zasijalo kada je posle osnovne škole upisala školu za učenike oštećenog vida ,,Veljko Ramadanović" u Zemunu, smer TTR manipulant.
Još u osnovnoj školi, kada su je obuzimali strah i neizvesnost zbog lošeg ponašanja njenih drugova i drugarica, Nina je pronalazila spas i utehu u pisanju pesama a njena sveska postala joj je najbolja drugarica, koju do tada nikada nije imala.
,,Svoj talenat nisam čak ni prepoznala kada sam krenula da pišem, jer sve je krenulo spontano. Kada sam bila mala, došla mi je inspiracija da pišem o nekoj maloj koki, hlebu od juče i jajetu i tome kako nastaju prženice, iliti pohovani hleb. Pesma se sastojala samo od jedne strofe, a ja sam imala samo sedam godina. Tada je moja baka rešila da me ,,pogura" i pomogne mi u tome, kasnije se samo nadograđivalo, razvijalo i sazrevalo. Iako tada nisam ni znala šta želim, jer sam bila samo jedno malo đače prvače, sada znam da je ovo što radim, od hobija preko ljubavi, preraslo u nešto što će, nadam se, jednoga dana, postati poziv mog života", priča nam zadovoljno Nina.
U pisanju nalazi spas i rešenje za svaki svoj problem i u reči pretače, kako svoju sreću, tako i svoju tugu.
,,Putem pisanja praznim dušu i iskorenjujem sve ono što je nagriza, a kada sam srećna, volim to iz muškog ugla da radim, jer mi nekako udvostručuje osećaj sreće. Inspiraciju nalazim u ljubavi, ma kakva da je – uzvraćena, neuzvraćena, srećna ili nesrećna. Mada, nije moj fokus samo na ljubavi, tu je i detinjstvo, odrastanje, okruženje, deca današnjice i to u šta se iz dana u dan, generacije koje dolaze za nama, pretvaraju zbog nebrige i nemara roditelja", kaže mlada pesnikinja.
Kao svako od nas, i Nina je imala loše periode u životu, kada je ,,pokleka" i bila na rubu neke vrste životne provalije, ali srećom i iz takvih faza izašla je zahvaljujući pisanju.
,,Ako je u pitanju mentalni pad, snagu nalazim u knjigama, u pisanju recenzije za iste na mom knjiškom profilu i u pisanju pesama, kad imam inspiraciju. Jednostavno osetim da mi pisanje pomaže da ispraznim sve ono loše, što mi se nataloži u toku dana i da se napunim nekim lepim emocijama i lepim mislima, nakon toga sam spremna za novi dan i nova dešavanja u njemu", ističe Nina.
U svom opusu, Nina beleži više od 200 pesama, a njen san je da izda svoju knjigu. Neki su odbili da objave, neki su joj dali obećanja i garancije da će izdati knjigu. Obećanja su zgažena, garancije istekle, a životne okolnosti i novac neumoljivo joj nisu naklonjeni. Bez obzira na sve, ona veruje da će negde, nekada, nekako, ta njena sveska postati njena prva knjiga zbirke pesama.
2012. godine prvi put je pozvana da učestvuje na svečanostima Kulturnog centra Kruševac, gde nastupa sa svoje dve autorske pesme ljubavne lirike – ,,Devojka priroda“ i ,,Ako bi rekao“. Potom slede nastupi i gostovanja na lokalnim televizijama, RTK i Plus, kao i na mnogim znamenitim kulturnim manifestacijama grada Kruševca. Početkom decembra 2013. godine, povodom Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom, prvi put izlazi na scenu Kruševačkog pozorišta sa pesmom ,,Gde ti ode mladost“. 2019. godine nagrađena je diplomom za najbolje mlado pero, na književnom konkursu ,,Rode ljubi rod svoj i Srbiju svoju“, pod pokroviteljstvom Književnog udruženja ,,Kosovo i Metohija“, a kasnije iste te godine osvaja treće mesto na književnom konkursu ,,Jovan Nikolić" u Beogradu. Aktivno pomaže i doprinosi radu Saveza slepih Kruševac, kao i mladom humanitarnom udruženju za pomoć bolesnoj deci, deci i mladima sa smetnjama u razvoju i invaliditetima ,,Čarapansko srce“.
Kažu da je život sve ono što nam se dešava dok mi pravimo planove, zbog toga i nije uvek dobro da nam svaki sledeći korak bude do tančina isplaniran. Nina je ranije planirala svaki svoj dan, ali bi bila razočrana kada ne bi uspela da do kraja ostvari svoj dnevni plan. ,,'Čovek snuje, a Bog odlučuje'. Nije ipak ni zdravo sve prepustiti 'sudbini', jer malo je do Boga, a malo je i do tebe. Tako da neke stvari planiram, a neke puštam da odredi Božja ruka, jer to je neki balans i smirenje u tom 'Kompromisu'".
U životu je veoma bitno da možemo da računamo na pomoć i podršku namilijih, koji su uz nas i u najtežim i u najlepšim trenucima, tako Nina za svoje životne uspehe najveću zahvalnost duguje članovima svoje porodice, koji su bili uz nju od njenog najranijeg detinjstva, pa sve do danas. ,,Svoju najveću zahvalnost dugujem svom pokojnom deki Miroslavu, koji me je prvi naučio šta je ljubav i na kakvu ljubav ubuduće da pristanem i nakon njegovog odlaska, a na kakvu nipošto da ne pristajem. Ljubav nije jedna mrvica, ljubav je sve i u ljubavi se ne štedi. Zato sam najviše zahvalna ovom čoveku, koji mi je i poslednju lutku od mnogih koje su tada bile okačene na zidu moje sobe, skinuo i dao mi da se igram. Nije štedeo kad sam ja u pitanju, ni svoju ljubav, ni svoje vreme, pa tek na zadnjem mestu svoj novac. I hvala mu na tome što me je naučio, kako da volim ljude koji kroče u moj život i na koji način da budem voljena, jer samo je jedan način na koji se voli i biva voljen, ispravan. Ljubav nije za cepidlake i 'stipse'. Rekao mi je da sam nežna kao pile, tako mi tepao celog svog života i molio me je da se to pile nikad ne pretvori u orla. Sada je ponosan, jer se to pile nikad nije pretvorilo u orla. A tek potom je ponosan na moja životna dostignuća, jer da ne volim tako, kako me je on naučio da volim, ne bih ni umela da pišem ovako kako pišem", emotivna je Nina.
Nina ističe da osobe sa invaliditetom nisu krive što su takve kakve jesu, ali smatra da postoji problem u načinu na koji roditelji vaspitavaju svoju decu. Ona dalje kaže da je danas veoma lako edukovati se i saznati više o problemima osoba sa invaliditetom, ali primećuje da bez obzira na to, i dalje postoje predrasude o ovoj grupi ljudi. Negativan stav prema osobama sa posebnim potrebama direktno utiče na njihov život, jer se oni osećaju odbačeno i nemaju prilike da pokažu koliko mogu da doprinesu društvu u kome žive.
„Nije sramota biti drugačiji od drugih, to je više čast i privilegija, jer takvi kakvi jeste, vi ste unikat sami po sebi i niko, kolko god da želi, ne može da vas iskopira. Upamtite da i najobičniji kamen može da izgleda bezvredno spolja, ali da unutar sebe sadrži dijamant.“, zaključuje Nina.
TAMO GDE SU LEPŠA JUTRA
Često mislim da poletim,
Uvek kad se tebe setim,
I da si ko ljudsko biće,
Moje najveće otkriće.
Često mislim da sam sama ali se srce razveseli,
Kada čujem onaj glasić,
Što reč ohrabrenja veli.
Često mi je i duh bedan,
Beznadežan, pokoleban,
Al me u visine vineš,
Kad kažeš " nemoj da brineš."
Često ja sam kao ptica,
Krhkih i slomljenih krila,
A tako bih,
Eh tako bih,
Da sam nekom dobra vila.
Često budem i bez reči,
Al' me tvoj glas čas izleči,
Pa mi dođe il' da pevam,
Il' da lepše snove snevam,
Pa me srce uvek vodi,
Ka sreći i ka slobodi.
Tamo gde su lepša jutra,
Tamo gde je bolje sutra,
Baš razmišljam i to često,
Da je meni tamo mesto.
Objavljeni tekst deo je projekta “Zaustavimo (ne)svesnu diskriminaciju i prevaziđimo barijere”.
Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
Ostavite komentar