Penzija se očekuje 10. u mesecu. Naši najstariji imaju mogućnost da dočekaju svog poštara i dobiju prinadležnosti, koje su proistekle iz njihovog predanog rada. To je ritual za njih ali i za poštara. Mora se popiti kafica ili rakijica, porazgovarati uz obavezno pitanje jel bilo povećanje. Pošto se ispuni ritual sledi obavezno odvajanje po stavkama. Na prvom mestu su unučad a potom računi. Odlazak u prodavnicu posle „penzije“ takođe je deo rituala. Sutradan uz posetu pijace i obilaska šaltera gde će uplatiti komunalije naši najstariji uvrstili su i davanje sebi oduška kafom ili čajem u svom Penzionerskom klubu u Obilićevoj ulici. To druženje im je posebna priča. Svojevrsna „oglasna tabla“. Vide ko ih je napustio ili ko je u penziji. Posle više godina ponovo se upoznaju sa koleginicama ili kolegama, jer su zbog posla bili u drugim pogonima ili službama. Ta „naknadna poznanstva“ su čvrsta kao da traju od početka radnog veka. Već se zna u kom periodu je manja gužva na kom šalteru, a vode računa i kada radi neko od poznanika ili rodbine, ipak iako imaju vremena na pretek vole da obave sve u svoje vreme koje oni odrede. Svi ti naši vremešni sugrađani imaju i posao za svoje mlađe ukućane koji su na poslu pa nemaju vremena. Penzonrima to dobro dođe jer se osete na trenutak „kao bitni“. Sve svoje obaveze trude se da obave do 11 sati. Po povratku svraćaju obavezno na pijacu i tačno znaju ko je doneo svežu robu i kod koga će pazariti i uvek preporuče nekom svom iz „kluba“ da baš tu kupi šta mu je potrebno. Taj ručak koji se spremi dan nakon penzije je nešto kvalitetniji i obilniji. Naravno, čekaju se „deca“ da završe sa njihovim poslom. Taj trenutak kada su svi na okupu, njima mnogo znači. Čini se da obilnije spreme i sa više „stavki“ da bi puna kuća bila što duže. Pa ipak, mlađi imaju svoj raspored, obaveze i svoj ritam. Moraju napustiti dom i starije do sledećeg puta. Onda sve ponovo i u istom ritmu.
Ima i onih naših vremešnih sugrađana, koji svoju penziju podižu u banci. Tu se okupe, stanu u red i polako razmene sve informacije koje imaju, a tiču se bitnih stvari, ma šta one značile njima. Imaju naravno svi kartice, ali žele da dođu do šaltera, da to čuju lično, uzimaju čekove obavezno i vode računa o dozvoljenom minusu. Sve tačno isplaniraju, od struje preko pijace do unučadi. Ta njihova „pomoć“ svojim najmilijima predviđa gotovo sve. Kada sve to razmotre čekajući red sa ljudima, koje ponekad i prvi put vide, krenu do šaltera da sve obave do 11 sati da bi sve obavili u njihovom vremenu. Svi imaju penzionersku autobusku kartu i tačno znaju red vožnje. Imaju svoju rutinu i žure da sve što naume urade do 11 i da im ručak za decu stigne do 15 sati. Ima i onih koji su tu da pomognu svojim kolegama penzionerima. Sazanju za njihove probleme u redu kod banke, a slučajno njihovo dete ili komšija radi na tim poslovima. Onda dolaze na posao da se to završi ako je moguće. Naravno svci im izlaze u susret ako je to smisleno, ali ima nas i nervoznih, ali to je neka druga priča.
Naši penzioneri imaju pored navedenih rutina, svoje maršrute za šetnju. Okupe se na pojedinim mestima, razmene po koju i krenu. Obiđu Kosturnicu, Fontanu, Portu, Bagdalu i Slobodište.
Naravno sve to rade u određeno vreme dana. Na Kosturnici su uglavnom bake sa unučićima iz tog dela grada. Mobilijar je dobar i dobar prostor za igru. Fontana je poželjna kada je toplo. Bagdala, Porta i Slobodište su destinacije u popodnevnim satima. Dalje su i u to vreme određene serije, okupiraju njihovu pažnju. Naši penzioneri imaju bogat život iako je to rutina. Vaučeri za letovanje su im okupacija u ovim letnjim mesecima. Ipak imaju svoje vreme ali da li mi imamo makar malo vremena za njih, to je neka druga priča.














Ostavite komentar