U prošlom broju Pobede, približili smo projekat, koji će za cilj imati , da tako kažemo, osnaživanje duhovnosti kroz upoznavanje iste kroz vekove. Tako koncipiran niz tekstova, možda i jeste ambiciozan, ali činjenica je da je usmeren i ka širem stanovništvu i stručnoj javnosti, da bi se stvaranjem sinergije pokrenulo istorijsko izučavanje pravoslavne duhovnosti. Pisali smo o Metođi, koja je datirana u 3. veku Nove ere. Manastiri i crkve oduvek su zauzimali važno mesto u životu pravoslavnih Srba. Neretko, to su bili crkveno-administrativni centri, sedišta patrijarha, mitropolita i episkopa. Tu su se održavali narodni zborovi i skupštine na kojima su donete mnoge važne odluke, ali su i manastiri vekovima bili glavna učilišta, a u njima su osnivane i prve škole i umetničke radionice.
Unutar ovog specifičnog kotlinskog prostora okruženog visokim planinskim vencima, formirano je nacionalno, versko, i kulturno središte pomenute regije u kome je stanovništvo, tokom vekova, ostavilo vredne tragove života i stvaralaštva.O tome svedoči veliki broj nepokretnih kulturnih dobara, velelepni hramovi, manastiri, crkve i spomenici srpske srednjovekovne kulture, sačuvani do današnjih dana. Gotovo u svakom selu ostale su male crkve, crkveni dolovi i bregovi, monaški kladenci i izvori, kao najupečatljivije tapije vekovnog postojanja, stvaralaštva i identiteta naroda potkopaoničkog kraja.
Sa krova Srbije stiže se do Kopaoničkog Metođa. Na nekoliko stotina metara od zapuštenog rudnika smešteno je drevno svetilište iz 3. veka, crkva posvećena Svetom Metodiju Olimpijskom. Iz kamene litice izvire voda koja blagotvorno deluje, isceljuje i leči. O tome smo pisali u prethodnom broju. Ovaj nastavak posvetili smo Lepencu, tačnije Manastiru Svetog Stefana u Lepencu. Po podacima izgrađen je krajem 14. veka. Zadužbina je Despota Stefana Lazarevića, najumnijeg vladara tog vremena. Predanje kaže, da je, u vreme dok je car Lazar zidao crkvu Lazaricu u Kruševcu, njegov sin Stefan, vozeći kamen iz potkopaoničkih krajeva, svakog dana ostavljao jedan deo u Lepencu, zidajući sebi zadužbinu. Lepenac je u dolini Rasine. Najveći deo sela je na levoj (prisojnoj) strani ove doline. Zemljišno područje Lepenca zahvata prostor između sela Tršanovaca na severozapadu, Brđana na zapadu, Batota na jugu i Dubaca na istoku. Selo je razbijeno na veće i manje kućne grupe pojedinih rodova i one su nablizu. Pored puta Brus–Razbojna–Kruševac je drumski deo sela. Lepenac kod Brusa s manastirom zabeležen je u Pećkom pomeniku, a i godine 1645. Godine 1833. ima 16 kuća sa 31 oženjenim i 46 neoženjenih; 1874 – 55 kuća; 1891 — 110 poreskih glava; 1921 – 82 domaćinstva sa 626 članova; 1948 — 126 domaćinstava sa 981 članom. Da se vratimo hramu. Crkva je posvećena arhiđakonu Stefanu. Ima predanje da je manastir u Lepencu gradio Stevan, sin kneza Lazara. Po načinu gradnje pripada Moravskoj školi a po svojim dimenzijama, spada među najveće građevine svoga vremena. Ali ipak to je legenda. Niže manastira je izvor hladne vode, dok je drugi izvor, opet hladne vode, kod zgrade osnovne škole. Ova dva izvora su dve manastirske vode. Na Rasini traje i danas vodenica, kažu iz onog vremena kad je građen manastir Sv. Stefana. U Kućištu su živeli preci današnjih Čukuranoovića. Na mestu "Kod Cera" je staro "latinsko" groblje. Ipak, sve ukazuje da je ktitor čelnik Radič Postupović, koji je na obližnjem Kozniku dočekivao tadašnju evropsku elitu, priređujući viteške turnire i druge svetkovine, o čemu je pisao novinar Miomir Hari Ristović. Kako smo naveli na početku teksta, da su crkve i manastiri bili centri i duhovnog i svetovnog života tokom vekova kod Srba i u ovom delu Balkana, i danas su crkve i manastiri još uvek molitvena mesta, ali su prvenstveno važan deo srpske baštine, pa samim tim i nacionalnog identiteta, te važan deo naše istorije. Smeštena na istočnim padinama Kopaonika, između reke Rasine i župskog vinogorja, na raskrsnici važnih puteva, opština Brus ima bogatu prošlost. Jedno od najvećih svetilišta na ovim prostorima, mesto bruskog hodočašća, Crkva Svete Petke u Maloj Grabovnici, datira iz 12. veka.
U blizini crkve se nalazi i poznato arheološko nalazište, brdo Gobelja, još uvek neistraženo. Srednjevekovni manastir Strmac smešten u jednom od najvećih sela u Srbiji, Batotu. Ostaci manastira datiraju iz 1313. a sadašnje novije zdanje je iz 1680. gidine. Smešten u stoletnoj šumi, između strmina, manastir je spravom dobio ime Strmac. Manastir je nadaleko poznat kao čudotvoran. Da budemo malo misteriozni da kažemo da ćemo se legendom pozabaviti u narednom broju Pobede.
Tokom vekova, crkve i manastiri su čuvali nacionalnu svest i pravoslavnu tradiciju i predstavljali su glavna mesta molitve. Valja imati na umu da je područje opštine Brus, koje zahvata deo Kopaonika i njegove ogranke, dolinu Rasine i deo vinorodne župe, po svojim prirodnim i geografskim odlikama obezbeđivalo povoljne uslove za stvaranje naseobina u najranijim periodima. Upravo zbog svoje specifičnosti, ovaj kraj vlasnik je bogate prošlosti. On je bio nacionalno, versko, i kulturno središte pomenute regije u kome je stanovništvo, tokom vekova, ostavilo vredne tragove života i stvaralaštva, o čemu svedoče hramovi, manastiri, crkve i spomenici srpske srednjovekovne kulture, sačuvani do današnjih dana, ali i o tome ćemo , zajedno sa legendom o Manastiru Strmac da pišemo u narednom broju. Pisaćemo i Radiču Postupoviću, koji je po više pisanih svedočanstava jedan od najvećih ktitora u ovom kraju.
Ovaj tekst je deo projekta „Hrišćanska baština bruskog kraja“ koji „Pobeda“ relizuje u saradnji sa Opštinom Brus, a u okviru projekta kojim se ostvaruje javni interes u oblasti javnog informisanja na teritoriji opštine Brus.
Ostavite komentar