Kneginja Milica Hrebeljanović, rođena Nemanjić, rođena je oko 1335. godine, a živela do 1405. godine. Njen otac bio je knez Vratko, koji je u narodnoj tradiciji poznatiji kao Jug Bogdan, inače praunuk slavnog Stefana Nemanje. Za kneginju Milicu smatra se da je od roditelja dobila osnovne hrišćanske pouke koje će tokom celoga svog života ispunjavati.
Kao rođaka cara Dušana, često je boravila na njegovom dvoru gde su je car Dušan i carica Jelena bliže upoznali i uz saglasnost njenih roditelja, nepoznate godine, doveli na carski dvor.
Na dvoru cara Dušana, Milica je upoznala Lazara koji je bio u carskoj službi. Prema zapisima patrijarha Danila, car Dušan je voleo mladog Lazara i svoju rođaku Milicu i dao je blagoslov mladima da se uzmu, te je taj brak je sklopljen 1353. godine, a u braku je rođeno osmoro dece: Jelena Lazarević kasnije Balšić Hranić, Olivera Lazarević, Mara Lazarević kasnije Branković, Teodora Lazarević, Vuk Lazarević, Dragana Lazarević kasnije Šišman, Stefan Lazarević i osmo dete Dobrivoje koji je umro u ranom detinjstvu.
Posle smrti cara Uroša, Lazar postaje knez Raške sa prestonicom u Kruševcu, gde on i Milica žive u dvoru koji su, kako pojedini navode uredili po ugledu na Dušanov dvor.
Bitka na Kosovu – okrenuće u Srbiji sve naglavačke, a tako i Miličin život, koja sada ostaje sama sa decom.
Kako u svom delu „Moravska Srbija - politički, ekonomski i kulturni život u XIV veku“ Sanja Rutić Vorotović navodi: „Knez Lazar ostavio je iza sebe dvojicu sinova, Stefana koji je imao dvanaest godina i Vuka koji je bio mlađi. Upravu srpskom kneževinom preuzela je kneginja Milica. Na podstrek srpskog patrijarha Spiridona, a uz saglasnost srpske crkve, kneginja Milica i Stefan pošli su 1390. godine Bajazitu na pregovore. Srpska strana je pristala na plaćanje danka i pomoć srpskih odreda u turskim ratovima. Ugovoren je i dinastički brak. Sultanu je obećana Olivera, najmlađa ćerka kneza Lazara. Prihvatanje vazalnog odnosa nije zaštitilo Srbiju od novih turskih upada, koji su obnavljani i pojačavani.“
O tom teškom periodu za srpsku državu, ali i samo kneginju Milicu govori i patrijarh srpski Danilo, jedan od savremenika, koji kaže: „A videvši ovo blagočastiva Kneginja, sa sinom svojim Stefanom, da je i on i Srpska zemlja u beznadežnom udovištvu, i da ih odasvuda neprijatelj napada i razgrabljuje, i da nema nikoga da ih u bedi i tuzi koje su naišle pomogne i uteši, ona tada odbaci žensku nemoć i uze na se revnost mušku. I šta učini? Svu sebe u misao sabravši, iz dubine srca neutešnim uzdasima sa bolom duše sebe pred Bogom prostire, i Njega jedinog na pomoć priziva i Njegovu Presvetu Mater."
Kada je njen stariji sin Stefan odrastao, postao je vladar. Tada je Milica mogla da napusti državne poslove. Otišla je sa svojom rođakom Jefimijom u manastir Ljubostinju, koji je sama osnovala. U njemu se 1393. godine zamonašila i dobila ime Evgenija. Treba napomenuti da, iako se zamonašila, u vreme Stefanovog odsustva, za vreme bitke kod Angore 1402. godine, skoro šezdesetsedmogodišnja monahinja Jevgenija upravlja je državom, a mirila je i zaraćenu braću Vuka i Stefana koji su se sukobili oko zemlje Brankovića na Kosovu. Taj mir je trajao dok je ona bila živa, da bi se odmah nakon njene smrti Vuk osilio, napustio dvor i otišao kod Sulejmana.
Pred samu smrt Milica je primila monaški zavet velike shime i dobila novo ime Efrosinija. U manastiru Ljubostinji provela je svoje poslednje dane, tu je preminula 11. novembra 1405. godine. U tom manastiru je i sahranjena, a moć i uticaj njene ličnosti ostali su neokrnjeni kako kod njenih savremenika tako do današnjih dana.
Srpska pravoslavna crkva je proslavlja kao svetiteljku 19. jula po crkvenom kalendaru ili 1. avgusta po novom kalendaru. Istog dana proslavlja se i njen sin, despot Stefan Lazarević.
Ostavite komentar