BRUSKOM KALDRMOM DO DUHA VAROŠI

Nikola Popović 27-09-2024

Pokušaćemo da u narednim tekstovima prenesemo koliko toliko unutrašnju lepotu mesta koje traje vekovima. Brus je smešten na istočnim padinama Kopaonika, između Rasine i Graševačke reke, na 429 m nadmorske visine. Poznat kao vazdušna banja, Brus se nalazi na raskrsnici puteva za Kopaonik, Kruševac, Aleksandrovac, Jošaničku i Vrnjačku Banju. Brus ima brojne kulturno-istorijske spomenike: manastir Lepenac iz 15. veka, ostaci manastira Milentija iz 14. veka, srednjovekovni grad Koznik, svetilište Metođe iz 3. veka, crkva sv. Preobraženja u Brusu iz 1836. godine. Povoljan geografski položaj i blizina Kopaonika uslovili su poslednjih godina intenzivniji razvoj turizma na teritoriji opštine Brus. Kraljevskim rešenjem od 5. septembra 1885. godine naselje je dobilo status varošice.

U Srbiji svi vole da kažu, -Ajmo do čaršije, ili idemo li u varoš. Nije važno koliko stanovnika ima i da li je opština ili grad. Sve urbane sredine su varoš odnosno čaršija. Ali, da li ta i takva naseobina, ima i dušu? To zavisi od ljudi koji žive u njoj. Brus, da kažemo varoš na putu do Kopaonika, predstavlja , pa da kažemo jednu takvu varoš. Seže do daleko u prošlost. Reklo bi se da od kada ljudi naseljavaju ove krajeve, tu postoje dokazi o naseobinama. Civilizacije su dolazile i prolazile, vojske sile i ordije, ali ljudi u i oko Brusa su živeli i opstajali. Iza njih su ostajale legende i mitovi ali i anegdote. Ta i takva kasaba nekada, a danas gradić sa svim svojim potencijalima, opstaje i svedoči o ljudima koji su život varoši obeležili na svoj način. Svi kada dođu, odmore pred uspon na planinu kojoj hrle da bi bili viđeni, malo je onih koji žele da svoje umeće na skijama usavrše i da uživaju, ali to je neka druga sekvenca. Dakle, oni zastanu, prošetuju, osete opijajući ukus reskog planinskog vazduha, koji se spušta sa vrhova Kopaonika, i kao da su opijeni. Svake godine sve više i više se zadržavaju i saznaju, upravo ono što nema svaka čaršija niti uvek srećemo u nekoj varoši. Osete šmek i duh koji opstaje vekovima. O brusu je kolega Goran Minić, napisao „Bilo jednom u Brusu“ knjigu kojom je želeo da zabeleži dah svakog od stanovnika ovog mesta u određenom momentu, ali o ljudima koji su mesto između korica Goranove knjige na osnovu priče drugih meštana što je dokaz da ti i takvi stanovnici to zaslužuju. To je knjiga o čistačima, meraklijama noćobdijama, upravo je tako umesto predgovora napisao on, a mi preuzimamo kako bi dočarali Brus sa predzanokom varoši u Srbiji pod Kopaonikom. To su oni ljudi koji su svojim radom i trudom gradili temelje i nadogradili svaki kamen od kaldrme do bilo koje zgrade.

Oni su stvorili duh varoši, koji će, ja im želim, imatii kroz vekove, ali uvek lepši i bolji. Nije da se nije pisalo o Brusu. Mnogi su to činili jer su želeli da ulepšaju stvarnost. Mi nećemo to raditi, nizom tekstova na stranama našeg lista , hroničara ne samo Kruševca, već i svih opština u našem Okrugu, a kada je Brus u pitanju, mnoge priče su ispričane upravo perom našeg kolege Gorana Minića koji je pisao za najstariji kruševački list. Pamte Brusjani ali i svi drugi hotel „Zvezdu“ koji je još 26. maja 1939. godine otvorio svoje dveri. Ko zna možda će se stariji prisetti da je prvi aperitiv bio besplatan kao dobrodošlica. Mnogi se sećaju i da je 1941. godine na dan bombardovanja 6. aprila, svi viđeniji meštani su se okupili da naprave fotografiju jer su se dogovorili da skupe sredstva za izgradnju mosta. Vest im je preneo otac Miloša Stankovića Mijodrag Stanković Gica iz Tršanovaca. Po ovim fragmentima iz života Brusa pred početak onog velikog rata vidi se da varoš Brus živi i radi nekim svojim tempom, u ritmu upravo, kakvim Brusjani sami žele. To je , reklo bi se, baš taj duh i šmek, čaršije koji odslikava na najbolji način. Možda, da je sve to tako govori to da gotovo svako iz ovog mesta ima , pored zvaničnog imena i prezimena, u crkvenim i opštinskim knjigama, ima nadimak, po kom ga svi znaju, po neko pod svojim imenom i nije poznat, ali nadimak svako zna. To govori i o tim ljudima, ali zar nismo rekli, čini mi se i složili, da ljudi čine duh čaršije i šmek varoši koja traje? Da li će ovaj pokušaj biti uspešan da se Brus i varoški život predstavi na pravi način, zavisi od toga koliko pisac ovih redova pronikne u život ovih ljudi koji su obeležili i traju koliko i priče o njima. Uz pomoć kolege Gorana Minića velika je šansa da taj projekat uspe. Jer, on je jednom novinar-uvek novinar. Poeta je u duši, a poezija mu je i obeležila boga mi jedan lepši deo života. On će biti hroničar svog grada, pardon, svoje varoši. Moramo spomenuti da je dobitnik više nagrada upravo od kolega novinara, što tim nagradama daje posebnu težinu. Objavio je više zbirki svoje poezije a pojavljuje se u

pojedinim zbirkama više autora. Višedecenijski je član UNS-a, i „Književnog kluba Dušan Matić“. Za svoj dugogodišnji rad novinara poneo je priznanje UNS-a „Laza Kostić“ radio reportažu. Gotovo da se nazire i to da pišući o njemu zapravo nastaje tekst o Brusu, o varoši o njenom životu, jer, da budemo iskreni, u svakoj čaršiji mora da postoji hroničar, neko ko će beležiti i pomalo ulepšati i njegove junake i anegdote preneti na pravi način. Brus je poznat i po frulašima, ima u okolini i više vodenica, kopaonik koliko se o njemu zna kao turističkoj destinaciji i planini, toliko se o njegovim misterijama i tajnama malo govori, gotovo šapuće, ima dosta zanatlija, sve je to deo upravo varoškog šmeka odnosno duha čaršije.

Sve to preneti neće biti lako, ali pokušati da se približi biće, avantura i za onog ko bude pisao i ko, nadam se, čitao.

Ovaj projekat je finansiran sredstvima budžeta Opštine Brus. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražava stavove organa koji je dodelio sredstva.




Ukupno komentara 0

Ostavite komentar