Kao veliki obožavalac maternjeg jezika i kao profesor istog, oduvek mi je bilo fascinantno slušati ljude sa različitih govornih područja naše zemlje. Tokom studija imala sam prilike da upoznam ljude i sa krajnjeg juga, kao i sa krajnjeg severa Srbije, i svi su, čini mi se, obožavali da slušaju kako govorim kosovsko-resavskom dijalektom.
Kao student, a sada i kao profesor, znam da svi ljudi, naročito mlađih generacija, teže usavršavanju jezika do standarnih, normiranih pravila. Na fakultetu, na poslu, na javnim manifestacijama svi težimo standardu, kao što norma našeg jezika i propisuje, ali kada dođemo „među svojima“, sigurna sam da obožavamo da upotrebimo naša tri padeža i dva akcenta. Obožavamo da se šalimo nekim pošalicama samo nama znanim i da, u krugu svojih porodica i prijatelja, govorimo čistim našim dijalektom.
Sećam se predavanja na fakultetu iz Dijalektologije srpskog jezika. Kako sam samo bila ponosna kada kažem da sam iz Kruševca i kako sam samo volela što je na tim predavanjima pričao svako svojim dijalektom. Tu sam nekako bila svoja. U pravom smislu te reči. Ta predavanja su me vraćala svojoj porodici i svom domu. Kada kažem „kašika“, „viljuška“, „devojka“ onako kako je samo nama, Kruševljanima, svojstveno, sa nepravilno upotrebljenim akcentom, obuzimala me je neopisiva sreća i zadovoljstvo. Profesori su od nas studenata tražili da branimo i negujemo naše dijalekte, jer su oni naše bogatstvo i dokaz korena odakle potičemo, a mi, mladi, trudili smo se da u svakoj situaciji prenosimo jedni drugima najmarkantnije jezičke osobine iz naših krajeva. Zato, dragi Kruševljani, budite ponosni na to odakle potičete (a znam da jeste!) i volite svoj jezik i dijalekat. Govorite i čvrsto ga branite jer je on deo vas samih.
On je naše glavno obeležje, jer, ako izgubimo jezik, šta smo?
Fotografija je preuzeta sa googlea.
Ostavite komentar