Tamo gde već vekovima tiho protiče Kalenićka reka, u ataru sela Orašje, nedaleko od izvora kisele vode, leži svetinja koja čuva duboke korene srpske prošlosti. Ovo mesto u sebi nosi predanje o pomirenju dvojice kraljeva - braće Dragutina i Milutina Nemanjića, čija je sudbina uticala na tok istorije celog srpskog naroda.
Prema narodnom predanju, upravo ovde, posle dugogodišnjih sukoba i borbe za vlast, došlo je do izmirenja braće. Posle više od deset godina nesloge, pa i ratova, uz posredovanje Srpske pravoslavne crkve, Milutin i Dragutin našli su snage da prevaziđu sukobe. Istoričari ne mogu sa sigurnošću da potvrde mesto tog događaja, ali se narodna pamćenja u Temniću vekovima prenose.
Da uspomena na taj čin ne izbledi, kralj Milutin, prema predanju, podiže hram posvećen Svetom Jovanu Krstitelju, svecu koji je simbol očišćenja, pokajanja i duhovnog preobražaja. Na temeljima stare bogomolje, u čijoj biblioteci se i danas čuvaju tragovi starih zapisa, nastaje manastir koji je vekovima bio duhovno središte ovog kraja.
O značaju i izboru lokacije svetinje govori i istraživač Đorđe Petković, koji ističe da je kralj Milutin bio vladar koji je, pored duhovnosti, snažno razvijao i privredni život srednjovekovne Srbije. U njegovo vreme, dodaje Petković, postojali su brojni trgovi, a svaki je morao imati dva stuba opstanka - crkvu kao duhovno središte i utvrđenje koje se uzdizalo iznad nje.
- Ovde su postojali svi uslovi i za trg i za crkvu. Mesto se nalazilo na sredini između ravničarskih predela Levča i kraja oko Varvarina, što je omogućavalo prvu razmenu dobara između naroda gornjeg i donjeg Temnića, a gde god se narod okupljao radi trgovine, bilo je potrebno i izvorište vode, a ovde imamo i bogom dani kiseljak i Kalenićku reku - navodi Petković.
Tokom 14. veka hram je doživeo prvu veću obnovu, a kasnije su članovi dinastije Obrenović dogradili pripratu. Manastir je bio živopisan i bogat, ali mu sudbina nije bila laka. Razarali su ga u više navrata, a najteže je postradao tokom Velike seobe Srba, kada je gotovo do temelja uništen.
Narod se, ipak, nikada nije odrekao svoje svetinje. Krajem 18. veka zajedničkim snagama su obnovili manastir, koji je u to vreme funkcionisao kao metoh Kalenića. Početkom 19. veka tu je postojalo prihvatilište za ranjene ustanike, svedočanstvo da je ovaj hram bio ne samo duhovno, već i narodno utočište u vremenima borbe i stradanja.
Posle sloma Prvog srpskog ustanka, hram je ponovo razoren, ali ga je verni narod već posle dve godine podigao iz ruševina. U letopisima se pominje sveštenik Ognjen, koji je u to vreme služio u ovoj svetinji, pozivajući narod na hrabrost i otpor protiv turske vlasti.
Portret ktitora, kralja Milutina, naslikan je tek sredinom 20. veka, kada je crkva ponovo živopisana. Iako letopis pominje Milutina kao ktitora, istoričari i danas ostavljaju prostor sumnji - možda je u pitanju delo narodnog sećanja, koje je, kao i sama svetinja, sačuvalo suštinu: da pomirenje, vera i jedinstvo nadživljuju svaku vlast i svaki sukob.
Svetinja u Orašju, bilo da je rođena iz istorijske istine ili iz sna narodnog predanja, ostaje svedok jedne duboke poruke - da je mir među braćom temelj svakog trajanja. I dok Kalenićka reka nastavlja svoj tihi tok, kao da i ona šapuće priču o izmirenju, oproštaju i snazi vere koja vekovima čuva ovo sveto mesto.
Ovaj tekst je deo projekta koji „Pobeda“ realizuje u saradnji sa Opštinom Varvarin, a u okviru projekta kojim se ostvaruje javni interes u oblasti javnog informisanja na teritoriji opštine Varvarin.















Ostavite komentar