SODADŽIJSKA RADNJA U TRSTENIKU – TRADICIJA DUGA 90 GODINA

J.Marković 06-03-2024

Do sedamdesetih godina pršlog veka, sodadžijske radnje bile su nezaobilazan deo gradske scene, donoseći osvežavajuće napitke i jedinstvenu atmosferu. Ove male radnje, prepune šarenih boca i zvučnih mehurića, bile su omiljeno mesto mnogih sugrađana, a posebno mladih koji su svoja leta osvežavali klakerom ili kabezom. Oni nešto stariji, nosili su staklene boce, takozvane sifone, na dopunu pred svaku slavu, proslavu ili skup, jer, kako drugačije napraviti špricer do sa soda-vodom?

U Kruševcu je nekada bilo jedanaest sodadžijskih radnji, a danas nema ni jedne. Da li su na to uticale promene potrošačkih navika, globalni ekonomski tokovi ili tehnološki napredak, tek staru tradiciju proizvodnje osvežavajućih napitaka poput klakera, kabeze, jugo-kokte čuva jedna radnja u Trsteniku, gde se ovo umeće prenosi s kolena na koleno. A sve je započelo 1932. godine, kada se osnivač ovog posla, Ljubomir Milovanović, doselio sa Suve Planine.

- Radnju je otvorio moj pokojni deda, pa je nasledio otac, da bi zbog njegove starosti prešlo na mene. Trenutno sam, dakle, vlasnik ja, ali su tu i sin, ćerka i ostali ukućani, radimo svi da održimo radnju onakvom kakva ona danas jeste – kaže Vlastimir Milovanović, vlasnik sodadžijske radnje koja u Trsteniku odoleva zubu vremena već 92. godine.

Nekada ih je, kaže Vlastimir u ovom kraju bilo više, a danas tek jedna koja sodu-vodu proizvodi za špriceraše Rasinskog, Raškog, pa i Šumadijskog okruga.

- Narod sve više koristi domaće piće, domaće vino, a nezaobilazni pratilac vinu je soda. Oni pravi špriceraši, koji znaju šta je špricer, ti isključivo dolaze i moje su stalne mušterije, zato što se poznaje razlika kada je soda u kombinaciji sa vinom ili kada je kisela voda u kombinaciji sa vinom. Soda-voda zadržava i ukus i miris i boju ne menja vinu, dok kisela voda zbog svojih minerala promeni mu i boju i ukus – pojašnjava Vlastimir.

Sodadžije, poznate po veštom mešanju gaziranih pića i kreiranju raznovrsnih ukusa, vazda su pridobijale pažnju svojih mušterija originalnim receptima i veštinom punjenja staklenih bočica, a kako kaže ovaj iz Trstenika, recept deda Ljubomira strogo je čuvana tajna.

- Recept ne znaju ni moji ukućani. Ja imam još sedam članova u domaćinstvu, a pripremu klakera samo ja vršim. Recepturu samo ja znam koju mi je ostavio otac u amanet. Kada je on umro, ja sam otvorio sef u kome se nalazio recept, nisam ga ni ja znao do njegove smrti, jer je on to pripremao. Dakle, otvorio sam sef, pročitao i ponovo zaključao sef. Ključ je bačen i zna se, kada ne bude mene ili će sin ili unuk preuzeti recept. Jedino tako može da se sačuva originalni ukus i tradicija u recepturi – otkriva sodadžija iz Trstenika.

Deda Ljubomir bio je, kažu, jako snalažljiv, pa je za vreme Drugog svetskog rata gas dovozio železničkim transportom iz Siska, a boce – takozvane „sinalke“ dolazile su iz Češke.

- Unutra se nalazio jedan kliker, odnosno kenac koji je zaptivao bocu pod pritiskom kada se napuni klakerom. Kada gost hoće da pije, on prstom ili posebnim štapićem gurne taj kliker dole i otvori bocu – priča Vlasitmir.

Ipak, ovaj posao, kaže, nije bez izazova. Sodadžije se suočavaju s pritiscima tržišta, stalnim traženjem inovacija i očekivanjima visokog kvaliteta. Takvim turbulencijama nije odolela ni sodadžijska radnja Milovanović koja je opstala samo zahvaljujući velikoj ljubavi i entuzijazmu porodice.

- Pre dvadesetak godina, bila je na vagi: da li ćemo je zatvoriti ili ćemo nastaviti s radom. Ipak sam našao našao način da podstaknem njen rad i ona sada to višestruko vraća – navodi Vlastimir Milovanović i kaže da svoje nade sada polaže u unuke Lenu i Andriju koji i sami leto ne mogu da zamisle bez osvežavajućeg klakera.




Ukupno komentara 0

Ostavite komentar